PRVI DIO (Part One)
"Ako je zlosretni Nazarečanin mogao ujahati u Jeruzalem na magarcu, mogu si i ja priuštiti Betleheme hrvatske zlosreće pohoditi na Spillu", pomišljam dok pomosno oblačim svoju prekrasnu, šminkersku Nitro jaknu. Dan će bit kratak, ali je rano jutro. Nedjelja je i zagrebačke su ulice neuobičajeno puste i prazne. Tek na Britancu kramari pomno aranžiraju svoje štandove sa smećem, mahom sakupljenim na cesti tijekom akcija iznošenja glomaznog otpada. Uskoro će tu nahrupiti nebrojeni skorojevići i dotepenci, koji svakog vikenda, po ludo nerazumnim cijenama, marljivo dopunjavaju kičasti mozaik svojih ad hoc izmišljenih građanskih obiteljskih historijata. Čak i Bandić mi je od njih miliji. Jasno daje do znanja tko je, kakav je, i oklem je.
Kroz Gračane stižem do nekadašnje pilane, a sada istoimene birtije Bliznec. Otud više nema nazad. Vijugava brdska cesta, što vodi do vrha Medvednice, dalje je jednosmjerna, poput života samog!
Spillo se lagano uspinje dobro asfaltiranom cestom. Svježe je, ali se u svojoj pomno odabranoj opremi osjećam vrlo ugodno. Uživam u prelijepoj kasnoj jeseni i prepuštam se mislima: "Našu su povijest gotovo od začetaka Ilirizma do danas obilježila tri moćna muža: Franjo Josip, Josip i Franjo. Dvojica od njih bili su zagorski kmeti. Možda smo se upravo zato, u zadnje doba, u kmete pretvorili svi!"
Gle, već sam u podnožju činovničke livade. Pored usnulog Planićevog Tomislavca za čas se uspinjem do samog vrha. Sam sam. U blagoj izmaglici nazire se pitomo Zagorje, kolijevka nebrojenih velikana i vagabunda, u koju se uskoro namjeravam sjuriti. Uživam u milovanju svježeg sjeverca, nadahnut ljepotom što mi se prostire pod nogama, pjevušim u sebi drevni narodni napjev: "Srebrna zipka zlatni ketač, vu njoj se zibal Jožek, bez gač..... vu njoj se zibal Francek bez gač!"
U Stubičke Toplice spuštam se lako, kao na biciklu. Desno ostaju obje Stubice u kojima, je Mate Gubec, čije me znakovito prezime neodoljivo asocira na novovijeku profesiju glasnogovornika, držal bedakima svoje besede u ime Božje pravice. Oni koji ga poslušaše, pravicu su uskoro možda čak i dobili, ali na onom, drugom, bolšem svetu. A kaj se tu more? To je tak i navek bu tak bilo: Ko laje po selu, dobije po čelu!
Zastajem u Zaboku ispred divovske kurije u kojoj je melankolični K. S. Gjalski u miru svojih oronulih salona smišljao svoje dekadentne stihove i proze. Tu je danas tek birtija, a ispred nje parkiralište ogromnih kamiona.
Nastavljam preko Tuheljskih Toplica prema Kumrovcu. Zaustavljam se u živopisnoj klisuri Zelenjak, gdje je Antun Mihanović 1835 spjevao 14 rodoljubnih kitica naše lijepu himne, za koju je potom glazbu napisao prokušani hitmaker Josif Runjanin. U ime svih nas iz pedeset i neke, nadhnut već samim tim povijesnim mjestom, ispisujem i ja stihove, ali posvećene isključivo onom drugom Josifu, rođenom tuj blizu, iza prvog zatupastog brega:
Druže Tito, na onome svijetu,
Kad poželiš kresnut neku tetu,
Što si rado činio na ovom,
Anđeli će u tome Te spriječit,
Tešku tugu tad ćeš morat liječit!
Druže Tito, ljubičice bijela,
Volio si djevojke sa sela;
Zavodio lažima i lovom,
Bez skrupula i kčeri i mame,
Drugarice i otmjene dame.
Druže Tito, naš najveći sine,
Sve učini da te želja mine,
Posveti se zadovoljstvu novom:
Zato uvijek, kad Ti dođe milo,
'Mjesto cure, hajd', zajaši Spillo!
