Ovo je kratka priča o jednom Beverly 350 Sport Turing.
Već sam neko vrijeme imao dobar skuter koji je išao kako treba, no htio sam nešto s čime ću biti i mobilniji i legalniji. Trebao mi je skuter s kojim se može napraviti sve ono što sam radio s malim i nešto više od toga. Znao sam kakve karakteristike mora imati. Odluka je bila jednostavna. Na cijelom svijetu je to jedino Beverly. I dalje mislim kako sam odabrao upravo idealan skuter za ono kako ga koristim. Ne treba ići u detalje. Imao sam svoje smjernice kojih sam se držao.
Netko će reći kako je to običan skuter ili drlog, ali meni je to idealan način prijevoza za potrebe koje imam. Izbora, zapravo, nije bilo. Svaki drugi me ne bi zadovoljio svojim karakteristikama kao ovaj. Samo ovaj treba imati sve karakteristike koje su propisane.
Ovo je njegova slika. Dobro, ne baš njegova nego je tako otprilike izgledao. Nemam baš lijepu kompletnu sliku nego samo poslikane njegove dijelove. Uglavnom bez veze. Ove trakice su dodane kako bi vidio izgled koji sam želio dobiti. Upravo sam ih ovako polijepio.
Prvoga dana sam se odnosio prema njemu s puno opreza. Prelazak sa skutera od 50 ccm na ovaj od 350 ccm je prilično velik. Nije to isti skuter. Ako ništa, duplo je teži. O snazi ne treba niti govoriti.
Nakon registracije i ostale papirologije krenuo sam ga personalizirati. To znači postaviti svu opremu koju sam već ranije pripremio. Uglavnom je to MRA-X nastavak za vjetrobran. Koristan dodatak za zaštitu od vjetra. Radi upravo savršeno. Onda još malo priručnog alata, trakice, pokrov sica da ne nazebe kada padne kiša i sl. Uglavnom, stvari koje ne služe ničemu u 99% slučajeva ali ih je lijepo imati.
Kroz nekoliko narednih dana su išla testiranja. Uglavnom smo se upoznavali. Fine rute preko Vukomeričkih gorica. Tu se ne treba ganjati skuter prije prvog servisa, a opet se može upoznati sa zavojima. Ukratko, dobro naučiti voziti novo vozilo.
Odmah prvog dana sam imao dosta problema s upravljanjem. Nikako nisam mogao pogoditi što mu treba i što želi. Nekada sam uletio u zavoj prebrzo, a nekada presporo. Nikada nisam znao koja je prava brzina. OK, prvi dan nije nikakvo čudo imati lošiju procjenu. Svako vozilo je drugačije. Zato su te rute išle više puta dok se ne ispraksiram. Nije to puno. Možda po 60-100 km. Svaki puta je išlo malo bolje.
Nakon nekog vremena sam primijetio da se čudno ponaša u nekim zavojima i šikanama. Šikane su poseban problem. A niti nekakav kružni tok mi nije bio drag. Pa ne može biti samo do mene. Onako, na ravnom sam ga polijegao malo desno pa malo lijevo. I onda sam skužio. Na lijevu teže, na desnu lagano. Ajde da vidimo kako to ide bez ruku. I tu se sve pokazalo. Vuče na desnu stranu. Isto kao dobro puknuti rabljeni skuter. A ja nisam kupio puknuti rabljeni skuter!?
Sada je to postao ozbiljan problem. Tu se ne radi o cviljenju kočnica, šuškanju mjenjača, neispravnosti klime (kod auta). Tu se radi o ozbiljnom sigurnosnom problemu o kojem ovisi moja guzica, a i guzica drugih sudionika u prometu.
Taman je nekako došlo i vrijeme prvog servisa. Lako se nabere tih 1000 km na satu. Gotovo niti ne primijetiš koliko brzo dođe.
Naručim se na servis, dovezem skuter (polako i oprezno) i kao napomenu kažem serviseru problem u samoinicijativnom skretanju u desno. Kada sam se vratio po njega, kaže serviser da on to nije primijetio. Podignem skuter i odem doma. Malo sam pokušao utvrditi razlog skretanja ali ništa nije pomoglo. Odmah sam skinuo MRA nastavak, ali i ostale stvari koje bi mogle biti problem. No, ništa nije pomoglo.
Stoga sam odmah sutradan odvezao skuter nazad (još polakše, opreznije i po okolnim putovima). Takav mi ne treba. Ovaj puta je serviser primijetio da naginje desno ali da on tu ništa ne može. Jesam li dovezao skuter u mesnicu ili servis? Povuci potegni i dođemo do toga da on ne smije njega raskapati jer je novi. No krasno. U servisu ne smiju popravljati a sam od sebe se neće popraviti. Uz put još saznam kako je to tako i tu se ništa ne može. Ili skreću ili tresu, ako nisi imao sreće ili, još važnije, nisi zahtjevan pa ne skužiš.
Zato sam otišao u prodavaonicu. Vidno iživciran. Tamo sam pak doznao – ništa. Oni će obavijestiti šefa. I tako je došao vikend. Do ponedjeljka ništa. U ponedjeljak saznam da je šef zvao šefa u Split. Dobavljača. Zastupnika za Piaggio. No tu informaciju sam dobio nakon (skoro) zavrtanja ruke serviseru. I opet u prodavaonicu po nove informacije. Oni pak nisu taj OOUR i pojma nemaju o ničemu. Ali sam zato tražio da zovu šefa koji će zvati šefa koji će zvati mene da mi objasni. Sada već jako ljut. Ne samo zato što je skuter neispravan, nego zato jer se mene obavještava o statusu jedino ako izvršim stanoviti pritisak na nekoga. A ja ne zovem šefa jer sam kupac, nego šef mene zove. Barem ja to tako vidim.
Opet, nakon intervencije, napokon mene zove taj splićo. Pravi profesionalac, rekao bih. Rješavao je on takve slučajeve puno puta. Rafalno: «Citiram», «nikad čuo», «zašto voziš bez ruku», «sudski vještak», «video dokaz». To je onako ukratko. Mene neki sudski vještak ne može preplašiti kada sam u pravu, a video dokaz imam. Na svu sreću, jer sam ga snimio za onog sevisera koji ne vjeruje.
Isti taj video dokaz sam mu poslao, ali on ga nije pogledao jer nema vremena za nas običan puk. I tako je opet došao vikend. Takvo lijepo vrijeme ne mogu iskoristiti za vožnju po Lijepoj Našoj nego jedino mogu pisati na forumu o mojim problemima.
Skuter star mjesec dana je već tjedan i pol dana u servisu u iščekivanju Godota. Ne nazire se kraj mojoj demehanizaciji, odnosno nedostatku skutera. Već vidim da će se to otegnuti do nekakve državne inspekcije i novinara. A stvarno nema potrebe za time i sve se kulturno može riješiti vrlo brzo i efikasno. Jesam iznerviran ali se opet nekako nadam kako se sve može riješiti ljudski uz prijateljski stisak ruke na kraju i iskreni osmjeh. Bilo je situacija koje su bile nalik ovoj, kada sam se pripremio na najgore, pa je prošlo bez problema. Tome se opet nadam. Ali opet...