Nakon toga je došla toyota corolla iz '87. Nije imala ni jedan originalni dio, al je bila, vjerujem, najbolji auto od svih ovih. Ne znam gdje je sad. Koji put kad prekineš vezu, izgubiš trag određenim stvarima, pogotovo ako zapravo nisu tvoje. Paralelno s njom sam kupio hondu civic sedan iz '91. Bila je natučena izvana, ali predivna jer je bila brza i ispravna. Prodao sam ju frendici na rate. Nisam vidio baš puno rata, a i civic je ubrzo bio upokojen. Jebeš to, tome služe prijatelji, ja sam duboko uvjeren u to.
Tu se sad redom niže nekoliko honda civic iz '91. jer nikad nisam uspio prebolit onu prvu. U očajničkom pokušaju da nađem "onu pravu", mijenjao sam jednu za drugom, za trećom...stavljao im felge, gume, empetri plejere, imale su šibere, elektriku, zvučnike, al nikad ni jedna nije bila kao prva. Bila je tu i neka honda crx koja je, kažu u muriji, i dalje na meni, al ja sam ju prodao nakon 2 tjedna i nikad više ne vidio.
Tu negdje se dogodio accord aerodeck. Ugradio sam mu plin i bio zaljubljen u njega. Bio je prostran, udoban, plinask, predivan. Dan nakon ugradnje plina, u mene se zabio kombi. Bio je to bistar mladić koji je bio uvjeren da je na glavnoj cesti, zato jer je negdje na početku ceste vidio dućan. Nisu znakovi ono što određuje glavnu cestu, to je dućan. Nakon groze popravka, krepala je ručica žmigavca. Pa plin. Pa struja. Jedna po jedna, stvari na autu su umirale, kao i moja ljubav prema njemu. Tu se dogodilo još mnogo stvari s tim autom, kao razbijanje auta od strane bivše, al preskočimo to i dođimo do honde civic koju sam kupio ne bi li imao nekaj za vozit dok accord čeka popravak.
Zelena honda civic, opet iz '91. Šta reć. Služila je kao kuća na terraneu, prošla je čitavu hrvatsku, bila je svuda i vozila svakog. Sad je negdje. Nitko ne zna. Odnio ju je spajdermen, jer sam ju isparkirao sa privatnog posjeda i stavio na javni po dogovoru s čovjekom koji ju je trebao uzet u zamjenu za građevinske radove. On se nikad više nije pojavio, a policija i komunalac ne vole neregistrirane aute na parkirnim mjestima. Još uvijek se nadam da ćemo se jednom sresti. E, da. Jednu od tih honada trenutno prodajem, ima i klimu i sve i spičkana je jer sam se njome sa 15 na sat pijan zaletio u stup s plakatom Miše Kovača. Pola sata smo frend i ja stajali kraj auta (bog isus zna zašto) dok nije došla murija po burek (i mi smo bili u pekari, da) i odvela me na triježnjenje uz riječi "Nis mogo koncerat doč'kat, a?". Bilo je smiješno, al triježnjenje nije bilo smiješno.
Tri tisuće kuna sam dao na popravak accorda i mislio sam da je to to. Problem je bio samo to kaj je plin bio ilegalan, a nisam imao za atest, al reko, i to ćemo nekak. To sam mislio točno pola sata, dok mi kuplung nije eksplodirao uz zvuke otvaranja grotla pakla i tu sam odlučio odustat od svega i zamijenit auto za neki koji će možda vozit. Zamijenio sam ga za 6 godina stariji aerodeck u UŽASNOM stanju sa nekakvim prevarantima iz Varaždina. Na žalost, pattern mog auto poslovanja pokazuje da su skoro svi ljudi iz Varaždina, a koji trguju autima, varalice i onak, ne preporučam. Simpatični su, to je prvi simptom. Radije bi trgovao s nekim ko je odvratan, al da me ne zajebe. Zapravo, ne bi ni to.
Taj aerodeck je bio jako lijep, al jako glup za vozit. Prozori nisu radili najbolje, dok mu nisam stavio nove gume i felge, gume su strugale po blatobranima i tako. Posudio sam ga pjevaču iz benda, a onda ga je on razbio. Sparkirali smo ga pred zgradu od frenda, a onda su ga takvog potrganog od tamo ukrali. Tko bi htio ukrast potrgani raritetni auto iz '89., nemam nikakvog pojma, al eto, to je tako. I tako, uz preskakanje bar 6-7 još užasnijih automobila od svih ovih, stižemo do moje najnovije akvizicije.
Nissan Micra. Kako sam samo sretan bio prvi dan imanja tog auta. Imao je klima uređaj, bio je mao, išao je vrum-vrum. Agilna gradska sreća. Vozio nas je mnogi kilometar kroz hrvastku, bosnu, svuda smo išli njime. Tu i tamo kakav popravak od 300 kuna i sve ok. Onda je krepao remen. Sad navodno i getriba ne valja. I ja to strpljivo popravljam jer eto, j****u, neispravno je.
Tu se vraćamo na početak ovog fantastičnog oglasa. Želim auto na poklon. Da je nov. Kemijski očišćen. Da miriši po ljubavi i početku novog života, sreći i berićetju. Da kad se stavi onaj borić na retrovizor, da borić krene plesat od sreće jer je stavljen u najbolji auto ikad. Zašto je to najbolji auto? Jer je ispravan. Jer me vozi svuda. I nema tu ciganskih spika sa "oću bilo kakav auto, gazda?". Neću. Želim novi, lijep, dobar, mirišljav, gps-om opremljen, dovoljno velik da stane bend i oprema auto. Takav auto. Ja da sam auto kuća, ja bi se javio. Ovo bi bilo najbolje sponzorstvo ikad. Da sam pijani milijarder, javio bi se isto.
Znam da su šanse da ne dobijem auto, male. Svako kućanstvo, svako dijete, žena i muškarac sad gleda ovaj oglas i misli si "ovom čovjeku treba dat auto". Znam. I to je lijepo, volim kad hrvat ima pozitivno razmišljanje, a sad ga sigurno ima.
No, u slučaju da mi ipak iz nekog čudnog razloga ne možete dat auto, prodajem i roland spd-s sampling pad, kineski squier i još nekakve pi*darije. Kad to prodam, popravit ću getribu na Micri, a i to je početak.
Sretan Božić
