Neke moje stvari..

[BoLT3K]

I ne znam ni kako ni kojim dobrom, ali našao sam krater, tu, ispred vrata svoje spavaće sobe. Podsjetilo me na oblike koje nesnosna djeca prave u snijegu. Obilazio sam oko kratera i čudio se, jebiga, šta bih drugo. Šta je tu moglo pasti i zašto je baš tu palo, ne znam. Dar sa neba ili srdžba božija. Kružio sam i pokušavao shvatiti u čemu je stvar. Krater je ličiio kalup za ljudsko tijelo, ali zašto bi kalup bio u mojoj kući, ispred mojih vrata moje sobe. Nisam ja bog, iako se tako vidim kad dođem kući pijan sa šljake. Nisam Bog, pa zašto bih onda imao kalup. Iako, kalup kao nemnogi, čudan, rijetko izdefinisan, nesnosno mal i uz to, oblici krila. Jebi me, ali čemu krila? Oko kratera nije bilo prašine, za razliku od ostatka kuće, koja je bila u većem neredu nego Haiti poslije tsunamija. Raspuhano, odneseno, nestalo. Silazio sam niz stepenice i htio se umiti, da razbijem taj čudan san. San? Jesam rekao "san"? Ne znam ni šta je bilo. Puka realnost među koricama nevjerovatnog. Bacao sam si vodu u lice kao da si želim razbiti lice, a ne san u očima. Sjetio sam se priča kojih sam se naslušao, kako anđeli ovo i anđeli ono. Jebiga, malo sam usporen bio. Što se nisam odmah sjetio, to me ne pitaj... Izašao sam iz kupatila i sjeo za drveni stol koji je dedo poklonio mami prije par desetaka godina. Donesena mi je kafa, čaša vode i vjetar pameti. Ko je donio, zašto je donio? Kako je znao? Ko je to uopće? S kim ja to živim, pa ima petlje da pravi kafu na mom šporetu? Odšetao sam se do kuhinje i vidio ju. Nju. I koga bih drugog. Poljubio ju za dobro jutro i poželio dobro jutro. Pitao sam ju šta ona misli o tom krateru, kako ga je ona zaobišla i da li se i ona začudila.
"Koji krater, Eldine?"
Onaj u hodniku.
"Krater u hodniku?"
"Eldine, razbudi se."
Da, ljubavi, krater u hodniku. Ljubavi, krater koji je napravio anđeo kad je noćas pao s neba, u moju kuću.
 "Eldine, hvala ti za kompliment."

[BoLT3K]

Mišljenja? 

[zemo323]

"Jebi me, ali čemu krila" umra sam na ovo xD
nije lose, dobro mi je kad procitas onda te natra da razmislis o ciloj pjesmi da skuzis..

[BoLT3K]

Hvala ti puno, Zemo.
Drago mi je da ti se sviđa.
Ta stvar(Sa dosta preinaka) će u subotu učestvovati na poetskoj večeri/takmičenju, na kojem sam redovni učesnik i pobjednik. Hahaha.
Ako neko ima neke kritike, bio bih jako zahvalan kad bi ih podjelili samnom.
Svaka pomoć je dobrodošla.
Hvala svima na čitanju.

[zemo323]

samo nemoj da ti pjesma izgubi duh zbog preinaka..
Btw. Sretno na takmicenju 

[BoLT3K]

Prijatelji moji dragi, to je bilo zadnje što ćete dobiti
Bilo je lijepo pisati vam
Nadam se da će se neko sjećati ove teme

[zemo323]

zasto prekidas? Dosadilo ti?

[BoLT3K]

Naravno da ne. Naravno da ću i dalje pisati. 
Samo je stvar... Žalosno je da tema ima 4600 pregleda, a 100tinjak komentara.
Ako nikoga ne zanima, zašto bih objavljivao i dosađivao ljudima. To je sve. 

[kiza-iz-kvarta]

I ne znam ni kako ni kojim dobrom, ali našao sam krater, tu, ispred vrata svoje spavaće sobe. Podsjetilo me na oblike koje nesnosna djeca prave u snijegu. Obilazio sam oko kratera i čudio se, jebiga, šta bih drugo. Šta je tu moglo pasti i zašto je baš tu palo, ne znam. Dar sa neba ili srdžba božija. Kružio sam i pokušavao shvatiti u čemu je stvar. Krater je ličiio kalup za ljudsko tijelo, ali zašto bi kalup bio u mojoj kući, ispred mojih vrata moje sobe. Nisam ja bog, iako se tako vidim kad dođem kući pijan sa šljake. Nisam Bog, pa zašto bih onda imao kalup. Iako, kalup kao nemnogi, čudan, rijetko izdefinisan, nesnosno mal i uz to, oblici krila. Jebi me, ali čemu krila? Oko kratera nije bilo prašine, za razliku od ostatka kuće, koja je bila u većem neredu nego Haiti poslije tsunamija. Raspuhano, odneseno, nestalo. Silazio sam niz stepenice i htio se umiti, da razbijem taj čudan san. San? Jesam rekao "san"? Ne znam ni šta je bilo. Puka realnost među koricama nevjerovatnog. Bacao sam si vodu u lice kao da si želim razbiti lice, a ne san u očima. Sjetio sam se priča kojih sam se naslušao, kako anđeli ovo i anđeli ono. Jebiga, malo sam usporen bio. Što se nisam odmah sjetio, to me ne pitaj... Izašao sam iz kupatila i sjeo za drveni stol koji je dedo poklonio mami prije par desetaka godina. Donesena mi je kafa, čaša vode i vjetar pameti. Ko je donio, zašto je donio? Kako je znao? Ko je to uopće? S kim ja to živim, pa ima petlje da pravi kafu na mom šporetu? Odšetao sam se do kuhinje i vidio ju. Nju. I koga bih drugog. Poljubio ju za dobro jutro i poželio dobro jutro. Pitao sam ju šta ona misli o tom krateru, kako ga je ona zaobišla i da li se i ona začudila.
"Koji krater, Eldine?"
Onaj u hodniku.
"Krater u hodniku?"
"Eldine, razbudi se."
Da, ljubavi, krater u hodniku. Ljubavi, krater koji je napravio anđeo kad je noćas pao s neba, u moju kuću.
 "Eldine, hvala ti za kompliment."

po forumskom pravopisu ovako ispadaju neke stvari iz tvog texta;

"nisam ja THA GOD"...."krater who, EldinefromGoražde"...  


inače za svaku pohvalu, nije ni čudo što je Laka (43) isto iz Goražda  

[BoLT3K]

po forumskom pravopisu ovako ispadaju neke stvari iz tvog texta;

"nisam ja THA GOD"...."krater who, EldinefromGoražde"...  


inače za svaku pohvalu, nije ni čudo što je Laka (43) isto iz Goražda  

Rečenice zalivene u karbon?   
A šta ja znam, dobro je ovo, ali ja više volim Mileta Ignjatovića 

[kiza-iz-kvarta]

Rečenice zalivene u karbon?   
A šta ja znam, dobro je ovo, ali ja više volim Mileta Ignjatovića 

karbon priznajem samo ako je fromCrownmotoUSA

a šta ja znam dobar mi je Mile s puta za ludilo, al više gotivim Mileta Kekina 

[BoLT3K]

Ne znam jesam li stavljao. Hahahah

Toplota. Noć. Trzaj. Bol. Procjep.
Uzburkana polja nesanice.
Ti, spavaš mirnim snom,bez muka,zbrinuta u mojim rukama,
i sa već repetiranim osmijehom isčkuješ neko sutra.
Ja, osjećam znoj ispod hladnih dlanova koje griju tvoji bokovi.
Oči se sklapaju nakon tvojih.
I dalje vide, vide neko juče koji trči da izgura
sutra, i da stane na njegovo mjesto.
Strah. Strah od ponovnog gubljenja bisera iz šaka.
Nije me strah zbog sebe. Preživio sam to već.
Ti si ta,ti si razlog mučnog komešanja u mojoj utrobi.
Ti si ta,koja bi ponovo trebala sve ispočetka.
Ti si ta,koju čeka moja sudbina.
Naša.
Ustajem iz kreveta,plašeći se da juče ne požuri....
Ako bi požurilo,ipak mi je ljepše da te samu odvede nekud,
Nego da te odvede sa mojim otiscima po sebi.
Tenzija razara sve u meni,
Čak i dim tek zapaljene cigarete pulsira.
Smiraj.
I dalje miriše u vazduhu isti osjećaj.
Osjećaj titravog straha,šta ako se jednog jutra probudi druga ti?
Tuđa,drukčija,namrštena,prazna...
Prije sam mislio da znam šta znači voljeti.
Sad viš ne znam,sad osjećam.
Opušak moje cigarete pali istočni horizont.
Otvaraš oči. Pitaš: „Kako si spavao“ ?
Besano-kažem ja- i hvala ti na tome ljubavi.
Volim te.

[zemo323]

vaka cast!

Najdraze su mi ove fraze tipa "repetirani osmijeh"

[BoLT3K]

Bump up.

Pismo sebi -
Snovi plove rijekom bezazlenih misli. Svi grabe za svojim malim zlom, za svojim snoom i ostvarenjem njegovim.  Snene oči upijaju snene poglede, a mali ljudi zadnji hvataju sne s korica neba. Mreže, kese, merdevine... Obični ljudi to nemaju. Mali obični, obični mali ljudi. Gaženi, prepadnuti, izgubljeni pod nosevima ljudi u satenskim ogrtačima. Ako bi, slučajno, neki običnjak bio među višima, hvatao bi samo za satenskog čovjeka. Stas, visina, korpulencija - Sve u korist satenca. Teško je davati drugima ugrabljeni san kad te kući čekaju djeca raširenih ruku u koje ćeš spustiti raširenu ruku - Praznu. Kući te čeka žena s večerom u štednjako, nadoknadom za dane koje nisi provodio kući. Bar svjetla gore, bar je tepih bio čist. Bio, dok nisi blatnjav uhodao u predsoblje. Bilo, dok nisi počeo prodavati svoje umno zlato za suho blato. Sretan si. Djeca su tu, sjede oko svoje majke i caklinom gledaju u maglu tvojih očiju. Zbunjen si, nije trenutak da im pričaš kako je njihov otac nekada imao snove. Sram te pitanja kad si ih ostvario. Nakon šutnje će te pitati koliko si ih uopće ostvario. Kad te zapitaju zašto nisi ostvario nijeda, šta ćeš odgovoriti? Srce ti se raspada u paramparčad. Imaš radnu sobu kao znak uspješnosti. Imaš radnu sobu jer posao moraš kući nositi. Imaš posao jer moraš imati barem nešto. A imao si zvijezde u očima i snove na dohvat ruke. Želio si ženu, htio si djecu. Trebao ti je posao. Dobio si ženu, poklonila ti je djecu. Dobio si posao. Negdje, kući, imaš ženu i djecu, nekad si ih poznavao. Imaš posao, nekad si ga volio. Kako reći malom Demianu i njegovoj sestrici da je njihov otac rob ljudi, a ne snova? Kako reći da moraju birati između oca s jedne strane i malo toga što imaju s druge strane? Kako reći da ništa nemaš? Ne govori. Ne bi razumjeli. Ni ti nisi kada danima nisi imao oca.