Upravo sam se vratio iz duge šetnje. Vidio sam uplakanog momka uz prizvuke D-molla. Prilazim, odbija pogled, kao da mi vidi neiskrenost u očima. Vrača osječanja nazad u dušu, ne uspijeva mu, duša ispunjena očajem. Gleda me s visine kao niko ranije, a 'pak mu po drhtaju obraza dijagnosticiram pad na dno. "Koliko sam ja nisko", upitah se ...
U noći kao iz pjesme, punoj klišea, uviđam njegov, minimalistićni problem, učini se u prvi mah. Pogled me čupa iz koljena, pokopava mi ledene usne, ne uspijehni riječi progovoriti. Padam i ja u očaj, sam sebe spriječiti ne mogu. Natjera me sablast te noći, nastala tek tren prije, da ga upitam ono jedno pitanje. Odgovor je kompletirao moje mišljenje o ničijem sebi. Onaj sablasni pogled se pretvorio u nešto najtužnije i najžalosnije od strane mojih očiju viđeno. Bio sam primoran da ga saslušam, ja, bezdušni sklop izokrenutih ljudskih osobina.
Priča mi o praznoj kupoli prefinjenih dimenzija, savršeno izvajanih oblika - kreaturi zvanoj "žena", o dodirima njihove vanjštine, tijela, tih nebitnih dijelova dvaju persona. Njegov glas i čud su mi sve bliže, kao da sam i ja nekad mogao takvo nešto doživjeti, kao da sam i ja nekada mogao osjetiti. Priča bez radnje, od uvoda do raspleta. Ipak, bilo mi je toplo pored njega, pa ostah u utabanom snijegu forme moje obuće. Očekivah kraj jednak ostatku, ipak je to moja prva do kraja islušana ljubavna priča. Presječe me osjećaj da sam tu priču već nekad saslušao, zanemarih osječaj.
"Prečvrsto me vežeš za sebe, previše iskušavaš moje osječaje, suvišan je tvoj zaljubljeni pogled".
Citat njegovog citat; utjera mi bijes u kosti i srdžbu u zube. Prokosim vjerovanju. Htjedoh odgovoriti, riječi se utopiše u tečnost progutanu uz zadnje atome snage.
Htjedoh nešto da kažem, al mi uze riječ iz usta. "Nadživit' ćeš me", rekoh.
- "O, ne, umro sam onog dana kad je ta djevojka ostavila našu geometrijsku sredinu".
Mene, zaljubljenog roba i tebe, bezdušnu, prezira vrijednu bezličnost".
Vračaju se slike u kadar. Vidim sebe, drugačijeg, pred njom. Spelujem joj ljubav.
"Prečvrsto me vežeš za sebe, previše iskušavaš moje osječaje, suvišan je tvoj zaljubljeni pogled" - Odzvanja u glavi.
Odzvanja i prkosi zaboravljenom.
Ja sam taj. I spiker i slušalac. I osuđenik i porota i đelat.
Sam sam sebe otjerao na doživotnu robiju bez prava na pomilovanje. Bez prava da otkupim svoju dušu natrag.
- "Nisi ti, ona je", odgovara moja slomljena polovina.
- "Zar on to smije reći, zar on nije onaj koji je brani svojom ljubavlju" ?
Zna o čemu mislim, odgovara kratko i jasno:
- "Bio sam i bit' ću, ali od nas dvojice si ti onaj sa slomljenim srcem, odnesenim u bestrag. Ja sam samo onaj koji priznaje poraz".
