Pojam enduro motocikla nastalo je kao obilježje posebne skupine dvokotača, namijenjenih prvenstveno za vožnju terenom, istovremeno kada se uvriježilo i nazivlje za modele projektirane i oblikovane za cestovnu uporabu. Off road motocikli postojali su, po logici stvari, od samih početaka motociklizma, već i zbog puke činjenice da prometnice u vrijeme njihova nastanka ne samo da nisu bile asfaltirane, nego su počesto, ubrzo nakon početka kiše, postajale gotovo potpuno neuporabive za vožnju. Stoga je temeljna osobina prvih motocikala bila mogućnost njihova korištenja i u takvim, najtežim uvjetima. Morali su biti robusni, ali istovremeno što laganiji i upravljiviji te svakako opremljeni odgovarajućim pneumaticima s naglašenim profilima.
U pionirsko doba razvitka motociklizma, proizvođači dvokotača naprosto nisu mogli zanemariti poteškoće prvih bikera vezane uz izuzetno loše prosječno stanje tadašnje globalne cestovne infrastrukture pa su tom ograničavajućem čimbeniku bile prolagođene i njihove konstrukcije. Dakle, svi motocikli s početka prošlog stoljeća bili su, u stvari, enduro! Iskutva prvih motociklističkih utrka, koje se odprva nisu održavale na zatvorenim kružnim stazama s uređenom podlogom, već na običnim javnim prometnicama, bitno su pridonosila brzom tehnološkom i tehničkom napredovanju u proizvodnji sve boljih i sofisticiranijih dvokolica.
Svako putovanje naših djedova i predjedova motociklom, bilo je istinski reli. Tek tridesetih godina prošlog stoljeća započelo je u najrazvijenijim europskim državama značajnije asfaltiranje najvažnijih međugradskih prometnica te ulica u središtima većih gradova, što je otvorilo mogućnost projektiranja motocikala namijenjenih prvenstveno za cestovnu uporabu te sve ubrzanije poboljšavanje i unapređivanje njihovih voznih svojstava. To je i razlog iz kojeg su se prvi modeli scrambler, koncipirani tako da se s njima podjednako uspješno može voziti po makadamu, tucaniku i izvan prometnica, pojavili samo nekoliko godina prije početka 2. Svjetskog rata. Za razliku od do tada uobičajenih konstrukcijskih rješenja, prvenstveno usmjerenih na što uspješnije snalaženje i u ekstremnim terenskim uvjetima, scrambleri su ponudili stanoviti komromis između dvije suprostavljene zadaće, usmjeravajući se sve više prema prvenstveno cestovnoj uporabi. Posljedice tog trenda bile su povećavanje njihove mase, dimenzija i samih pogonskih agregata. Koncepciju scramblera, s višecilindarskim motorima velikog obujma, prvi su pedesetih godina prošlog stoljeća počeli razvijati Britanci, lansiravši nekoliko izuzetno uspješnih posebnih off road modela, konstruiranih na osnovama cestovnih motocikala s dvocilindarskim motorima od 500 i 650 ccm. Time su utrli stazu BMW-u koji je 1980. predstavio svoj prvi dvocilindarski enduro R0 GS, s motorom obujma 800 ccm.
U to je vrijeme i u koncipiranju rasnih motocross modela plamtjela istinska revolucija, koja je obuhvatila i natjecateljske motocikle, uske namjene, s motorima znatno manjeg obujma. Dvotaktne agregate male zapremine, između 80 i 350 ccm, postepeno su zamijenili jednocilindarski četverotaktni motori od 500 do 650 ccm. Nakon velikog uspjeha Yamahe XT 500, od 1976. tako koncipirani modeli ubrzanim su tempom osvajali tržište.
Novi su scrambleri jasno dali do znanja da se i četverocilindarski agregati odgovarajućeg obujma mogu uspješno snalaziti na off road stazama. Jednocilindarski motori postepeno su povećavani do 800 ccm, kao što je onaj ugrađivan Suzuki DR 800 iz 1996. Istovremeno se značajno povećao i broj enduro modela s dvocilindarskim agregatima. Honda XLV 750R predstavljena je 1984. Yamaha 750 Supertenere 1989. Ta dva modela su se međusobno jako razlikovala po koncepcijama tvorbe. Yamahin tekućinom hlađeni, redni, dovcilindarski motor, bio je opremljen s dvije bregaste osovine, čak deset ventila i lančanim prijenosom. Hondin zrakom hlađeni, uzdužno postavljeni V2 motor imao je jednu bregastu osovinu i šest ventila te kardanski prijenos. Supertenere je stekao slavu zahvaljujući višestrukom osvajanju prvog mjesta na slavnom reliju Pariz - Dakar. To je čak četiri puta uspjelo i direktnom asljedniku Honde XLV, s oznakom NXR.
Enduro modeli s motorima velikog obujma današnjice odlikuju se karakterističnim izgledom, koji sugerira prvenstveno njihovu off road namjenu. No u stvari, mahom se radi o GT motociklima prilagođenim za uspješno obavljanje najrazličitijih zadaća, od svakodnevne uporabe u gradu, preko sportske vožnje zavojitim brdskim cestama i brze jurnjave autocestama, do uspješnog korištenja na makadamu, šljunku i zemljanim podlogama. U vrijeme rađanja motociklizma, prabikeri su gutajući prašinu i trpeći truckanje po neravninama samo mogli maštati o bolje održavanim prometnicama. Stotinjak godina kasnije, motociklisti današnjice, već zamoreni asfaltom, u sjedalima svojih moćnih enduro modela maštaju o prašini i neravnim voznim podlogama na kojima se njihove pile osjećaju poput riba u vodi.
Pojam enduro motocikla nastalo je kao obilježje posebne skupine dvokotača, namijenjenih prvenstveno za vožnju terenom, istovremeno kada se uvriježilo i nazivlje za modele projektirane i oblikovane za cestovnu uporabu. Off road motocikli postojali su, po logici stvari, od samih početaka motociklizma, već i zbog puke činjenice da prometnice u vrijeme njihova nastanka ne samo da nisu bile asfaltirane, nego su počesto, ubrzo nakon početka kiše, postajale gotovo potpuno neuporabive za vožnju. Stoga je temeljna osobina prvih motocikala bila mogućnost njihova korištenja i u takvim, najtežim uvjetima. Morali su biti robusni, ali istovremeno što laganiji i upravljiviji te svakako opremljeni odgovarajućim pneumaticima s naglašenim profilima.
U pionirsko doba razvitka motociklizma, proizvođači dvokotača naprosto nisu mogli zanemariti poteškoće prvih bikera vezane uz izuzetno loše prosječno stanje tadašnje globalne cestovne infrastrukture pa su tom ograničavajućem čimbeniku bile prolagođene i njihove konstrukcije. Dakle, svi motocikli s početka prošlog stoljeća bili su, u stvari, enduro! Iskutva prvih motociklističkih utrka, koje se odprva nisu održavale na zatvorenim kružnim stazama s uređenom podlogom, već na običnim javnim prometnicama, bitno su pridonosila brzom tehnološkom i tehničkom napredovanju u proizvodnji sve boljih i sofisticiranijih dvokolica.
Svako putovanje naših djedova i predjedova motociklom, bilo je istinski reli. Tek tridesetih godina prošlog stoljeća započelo je u najrazvijenijim europskim državama značajnije asfaltiranje najvažnijih međugradskih prometnica te ulica u središtima većih gradova, što je otvorilo mogućnost projektiranja motocikala namijenjenih prvenstveno za cestovnu uporabu te sve ubrzanije poboljšavanje i unapređivanje njihovih voznih svojstava. To je i razlog iz kojeg su se prvi modeli scrambler, koncipirani tako da se s njima podjednako uspješno može voziti po makadamu, tucaniku i izvan prometnica, pojavili samo nekoliko godina prije početka 2. Svjetskog rata. Za razliku od do tada uobičajenih konstrukcijskih rješenja, prvenstveno usmjerenih na što uspješnije snalaženje i u ekstremnim terenskim uvjetima, scrambleri su ponudili stanoviti komromis između dvije suprostavljene zadaće, usmjeravajući se sve više prema prvenstveno cestovnoj uporabi. Posljedice tog trenda bile su povećavanje njihove mase, dimenzija i samih pogonskih agregata. Koncepciju scramblera, s višecilindarskim motorima velikog obujma, prvi su pedesetih godina prošlog stoljeća počeli razvijati Britanci, lansiravši nekoliko izuzetno uspješnih posebnih off road modela, konstruiranih na osnovama cestovnih motocikala s dvocilindarskim motorima od 500 i 650 ccm. Time su utrli stazu BMW-u koji je 1980. predstavio svoj prvi dvocilindarski enduro R0 GS, s motorom obujma 800 ccm.
U to je vrijeme i u koncipiranju rasnih motocross modela plamtjela istinska revolucija, koja je obuhvatila i natjecateljske motocikle, uske namjene, s motorima znatno manjeg obujma. Dvotaktne agregate male zapremine, između 80 i 350 ccm, postepeno su zamijenili jednocilindarski četverotaktni motori od 500 do 650 ccm. Nakon velikog uspjeha Yamahe XT 500, od 1976. tako koncipirani modeli ubrzanim su tempom osvajali tržište.
Novi su scrambleri jasno dali do znanja da se i četverocilindarski agregati odgovarajućeg obujma mogu uspješno snalaziti na off road stazama. Jednocilindarski motori postepeno su povećavani do 800 ccm, kao što je onaj ugrađivan Suzuki DR 800 iz 1996. Istovremeno se značajno povećao i broj enduro modela s dvocilindarskim agregatima. Honda XLV 750R predstavljena je 1984. Yamaha 750 Supertenere 1989. Ta dva modela su se međusobno jako razlikovala po koncepcijama tvorbe. Yamahin tekućinom hlađeni, redni, dovcilindarski motor, bio je opremljen s dvije bregaste osovine, čak deset ventila i lančanim prijenosom. Hondin zrakom hlađeni, uzdužno postavljeni V2 motor imao je jednu bregastu osovinu i šest ventila te kardanski prijenos. Supertenere je stekao slavu zahvaljujući višestrukom osvajanju prvog mjesta na slavnom reliju Pariz - Dakar. To je čak četiri puta uspjelo i direktnom asljedniku Honde XLV, s oznakom NXR.
Enduro modeli s motorima velikog obujma današnjice odlikuju se karakterističnim izgledom, koji sugerira prvenstveno njihovu off road namjenu. No u stvari, mahom se radi o GT motociklima prilagođenim za uspješno obavljanje najrazličitijih zadaća, od svakodnevne uporabe u gradu, preko sportske vožnje zavojitim brdskim cestama i brze jurnjave autocestama, do uspješnog korištenja na makadamu, šljunku i zemljanim podlogama. U vrijeme rađanja motociklizma, prabikeri su gutajući prašinu i trpeći truckanje po neravninama samo mogli maštati o bolje održavanim prometnicama. Stotinjak godina kasnije, motociklisti današnjice, već zamoreni asfaltom, u sjedalima svojih moćnih enduro modela maštaju o prašini i neravnim voznim podlogama na kojima se njihove pile osjećaju poput riba u vodi.
