Ne znam jesam li stavljao.
Hahahah
Toplota. Noć. Trzaj. Bol. Procjep.
Uzburkana polja nesanice.
Ti, spavaš mirnim snom,bez muka,zbrinuta u mojim rukama,
i sa već repetiranim osmijehom isčkuješ neko sutra.
Ja, osjećam znoj ispod hladnih dlanova koje griju tvoji bokovi.
Oči se sklapaju nakon tvojih.
I dalje vide, vide neko juče koji trči da izgura
sutra, i da stane na njegovo mjesto.
Strah. Strah od ponovnog gubljenja bisera iz šaka.
Nije me strah zbog sebe. Preživio sam to već.
Ti si ta,ti si razlog mučnog komešanja u mojoj utrobi.
Ti si ta,koja bi ponovo trebala sve ispočetka.
Ti si ta,koju čeka moja sudbina.
Naša.
Ustajem iz kreveta,plašeći se da juče ne požuri....
Ako bi požurilo,ipak mi je ljepše da te samu odvede nekud,
Nego da te odvede sa mojim otiscima po sebi.
Tenzija razara sve u meni,
Čak i dim tek zapaljene cigarete pulsira.
Smiraj.
I dalje miriše u vazduhu isti osjećaj.
Osjećaj titravog straha,šta ako se jednog jutra probudi druga ti?
Tuđa,drukčija,namrštena,prazna...
Prije sam mislio da znam šta znači voljeti.
Sad viš ne znam,sad osjećam.
Opušak moje cigarete pali istočni horizont.
Otvaraš oči. Pitaš: „Kako si spavao“ ?
Besano-kažem ja- i hvala ti na tome ljubavi.
Volim te.