«SEMBRA UNA VESPA»
Upravo to je uskliknuo Enrico Piaggio nakon što je buduće
remek-djelo Corradina D'Ascania zabrundalo zvukom koji će ubrzo zatim postati
predmet želja i obožavanja mnogih kasnijih naraštaja.
Muškaraca, žena, djevojaka ... u narednih 60 godina...
A sve je počelo idejom...da se talijanima i talijankama
podari prijevozno sredstvo kojim će svladavati udaljenosti po Italiji i okolici
cestama koje su bile u puno gorem izdanju nego li ih je ostavio slavni Gaj
Julije zvani Cezar a da to isto sredstvo
bude jeftino za kupiti, jednostavno za održavanje, dostupno, a prije svega
jednostavne konstrukcijske naravi. I sve to pod uvjetom da se koriste dostupni dijelovi
i materijali što je u ono vrijeme bilo svedeno na najnužnije...a izbor je bio u
ono vrijeme u Italiji...mamma mia!
I proćelavi dobroćudni gospodin
Corradino dobio je od gazda Enrica zadaću:» Za ime Boga, napravi nešto slično
našim talijanima (i talijankama) da se mogu voziti našim prekrasnim razrovanim
cestama !!»
I tako se naš dobri majstor
Corradino uhvatio ćorava posla. Kako li mu je bilo teško i mukotrpno sa aviona prijeći na motore!!! Što, kako, zašto, zašto? Od čega? Zašto???
I u besciljnom lutanju i
razmišljanju od čega sklepati motorić zadanih specifikacija, jer u protivnom bi
dobio otkaz i dječica bi ostala gladna a žena bez više nego potrebnih modnih
detalja, opazio je neko skladište.
«Kakvo li je to skladište?» pitao
se naš dobri ćelavac. Zavirivši unutra opazio je neke male dvotaktne
jednocilindarske motoriće od 98 ccm višestruke namjene koji su razvijali 3,2 KS
pri 4300 o/min, samo što on to još nije znao. Ali to je njemu, ionako, tada
bilo nešto nebitno, nešto nedostojno njega.
Zar on , koji je baratao
zrakoplovnim motorima od 8, 10 i 12 cilindara sa po nekoliko stotina konja da
se zamara tamo nekom cvajom što ćubi u
nekom skladištu. A kako su samo mali i ružni i sigurno prde i stvaraju oblak
doma. «Ah!» pomisli naš dobri ćelo »što me snađe?»
I tako se on, tužan i nesretan, češkajući
se po već spomenutoj ćeli, uputi domu svome mukotrpno razmišljajući o teškoj
sudbi svojoj. Jer, vrsni konstruktor složenih zrakoplovnih konstrukcija našao
se na sto muka. Tko je mislio da će biti toliko muke za stvaranje nečeg,
naizgled, tako jednostavnog? A nije bilo ni papira ni olovke pa da barem nešto
nacrta! Nego je jadničak sve morao stvarati i memorirati direktno u svojoj
vlastitoj glavi!!!
I tako se u očaju sjetio da u
nekom kutu tvornice imaju neke 8-inchne kotačiće zaostale od zrakoplova. Kada
ih je išao pogledati našao je i dijelove ovjesa zrakoplova! U trnutku mu se
upalila žarulja!!! Zašto bi njegov motocikl morao biti kao i ostali? Zašto bi
morao imati velike kotače? Može imati i male!!! I sjetio se i onih malih cvaja
u napuštenom skladištu! I kako je bio sretan!!! Sve dok mu nije palo na pamet
da malu cvaju i male kotače na jednostrukoj avionskoj vilici nema na što
montirati.
A onda se sjetio Lancie Lambda
koja je imala samonoseću karoseriju!!!
I na brzinu navario nekakvu limenu
konstrukciju, na koju je montirao već spomenute kotačiće sa avionskim ovjesom i
malu prduckavu cvaju. Da sve to bude još funkcionalnije, dodao je i tada
neviđeni prednji štit. I svjetla, naravno. I sjedalo.
I nazvaše ga Paperino!
Kada je Enrico to sve vidio bio je
oduševljen. Takvo što svijet još nije vidio. A i neće. Jer se sjetio da će taj
mali motocikl (mali isključivo dimenzijama, ali velika i bogata duha!) možda
htjeti voziti i bambine u minicama! A bilo bi im jako nezgodno zajahati
Paperina! I tako se naš dobri Corradino, ponovo zatvorio u garažu, uhvatio
flekserice i odrezao središnji tunel (koji se danas kod nekih modela skutera
spominje kao neko revolucionarno i poželjno riješenje a na Vespi su ga
odbacili, a i za jugića sa 5 brzina kažu da je revolucionaran!) i otada
poslovica «što ne valja za Vespu, dobro je za druge-ostale!».
E, sada je Enrico bio zaista
zadovoljan.
Uslijedili su prototipovi MP-6/1 i
MP-6/2 kod koji se javljao problem hlađenja pogonskog agregata a koji je
riješen prisilnim hlađenjem ventilatorom.
Kada je sve to skupa proradilo i
dobilo ime (vidi početak teksta), Enrico Piaggio je, jednog travanjskog jutra 1946., otrčao u Firenzu i patentirao
svoje malo čedo kao «motocikl promišljenog sklopa uređaja i djelova
kombiniranih s karoserijom i oplatom koji pokrivaju svu mehaniku».
I zvjezda je rođena! I od samoga
početka zasjala je punim sjajem!
I tako jako je zasjala, da su
amerikanci poslali zapovjednika svojih postrojbi u Italiji, da izvidi o čemu se
radi, te ih o tome detaljno izvjesti kako bi osigurali da im nitko ne ugrozi
njihove dvokotačne ikone.
Ali, umjesto da hladne glave
procjeni kolika je to opasnost za američku industriju dvokolica, on je podlega
šarmu Vespe i odmah i sam poželio jednu.
Pa su se javljali raznorazni
vesposkeptici, koji su joj prognozirali skoru propast tvrdeći kako za takvo što
nema ni mjesta ni interesa. Jadnici ne znaju u kakvoj su zabludi bili!
60 godina proizvodnje nešto znači, zar ne?
Zar sve mora biti jednoobrazno i klišeizirano
da bi bilo uspješno? Zar jedan motocikl ne smije imati šarma da bi osvojio
mnoga srca? Zar to što se svidio nježnijem spolu znači da ga muškarci ne smiju
voziti? Da, ako se nema nešto među nogama od rođenja, to se mora nadoknaditi nečim umjetno velikim, zar
ne?
A Vespa je bila namjenjena onima
koji su znali što žele i nije im bilo potrebno nikakvo sredstvo dokazivanja.
Nije patila za macho nasiljem i za dokazivanjem putem izgleda. Nije joj trebao
imidž nasilnika da bi se probila do
svojih obožavatelja. Osvajala je šarmom, dobrohotnošću, umiljatošću.
I nikada nije asocirala na nasilje, već je
uvijek slala poruku o neviđenom mediteranskom šarmu koji ne zna za brzo,
ljutnju, prijekor...
Asocirala je na lijepo, ugodno,
lagano, lepršavo, bezbrižno, spontano...
Bila je i ostala lišena bilo kakve
tekovine industrijskog doba...
I tako je mala Vespa, koja je
ujedno i začetnica jedne vrlo popularne klase vozila pod imenom skuter, krenula
u svoj nezaustavljivi pohod.
Najprije je poharala Italiju.
Svojim izgledom, jednostavnošću, pristupačnošću, jednostavno je mamila. A da bi
bila pristupačna pobrinula se posebna kreditna linija sa rokom otplate do 30
mjeseci. I prodavala se u salonim zajedno sa plemenitim modelima automobilske
marke Lancia. Nakon što ju je Moto Guzzi odbio. Kojem tada nije padalo na pamet
da bi jednoga dana upravo tvrtka nastala na Vespinim lovorikama mogla postati
njegovim vlasnikom! Kako se bahatost skupo plaća!
Ali Vespa nije bila bahata.
I vozili su je svi. I studenti i
njihovi profesori. I doktori i bolničarke. I piloti i stjuardese. I domaćice i
tvornički radnici. I mnoge poznate filmske i ine zvijezde i zvjezdice. Svi.
A kada je pokorila matičnu domovinu, krenula
je u osvajanje svijeta.
Ne samo da ga je osvojila i pokorila, nego je nastavila vladati njime. I
zavukla se u svaki njegov kutak donoseći vesele misli Mediterana.
Zavladala je i fimskim platnom sa
snimljenih 82 filma. A mnoge filmske i ine zvijezde i zvijezdice nakon toga
željele su biti u njenoj blizini. Ako je već nisu imale u svom voznom parku,
svakako su htijele biti u njenoj blizini i to zabilježiti na fotografijama.
Veliki filmski kauboji John Wayn,
Gary Cooper, Marlon Brando...
Jahale su je i ljepotice poput
Ursule Andress, Kim Novak, Raffaelle Carre, Jennifer Lopez, Geraldine Chaplin,
Petre Nemcove, Nocole Kidman, Ester Williams... Sve su one jahale Vespu.
Giorgio Bettinelli je na Vespi
prešao preko 200000 kilometara i na njoj obišao cijeli svijet.
Ni papa Pavao VI nije mogao ostati
ravnodušan spram čari ove ljepotice!
A u međuvremenu se i filmska ekipa
koja je snimala znameniti film «Ben Hur» u vrijeme pauze snimanja družila sa
Vespom.
U našoj Domovini ova bella
macchina također je pustila korijenje. U Splitu ju je predstavio legendarni
Bernard Vukas. Iz tog mediteranskog bisera glas o legendarnom motociklu prenio
se cijelom nam Domovinom i do današnjeg dana počašćena je njenim umilim zvukom.
A da je Split i danas grad Vespe
svjedoči gospodin Nikša Borčić «Nike» koji je sa svojim bijelim jurilicama prešao
jednako, ako ne i više kilometara od
Battinellia. On je, kako sam kaže, jednostavno «ovisan». O čemu,
prosudite sami!
Što još reći o Vespi?
Sa konstrukcijskog gledišta ona je
jedan pravi «antimotocikl». Zašto? Jer prilikom njezina stvaranja nisu se slijedila
nikakva pravila zadana od tadašnjih konstruktorskih autoriteta.
Nije imala klasičan prednji ovjes.
Nije imala klasičan stražnji ovjes. Pogonski agregat i mjenjač činili su
ovješeni element, odnosno bili su dio stražnjeg ovjesa (nakon modela V 98). A
što drugo i očekivati od vrsnog konstruktora zrakoplova nego izvrstan motocikl
složen od zrakoplovnih dijelova, malog cvaje koji je korišten u vojne svrhe i
vrhunske samonoseće karoserije umjesto klasičnog okvira? Ni manje ni više nego Vespu!!! Jednu malu
zvrndu koja je osvajala emocijama!
Ali znala pretvoriti iu zvijer
kada se to od nje tražilo.
Da bi ušutkala glasove kako je
spora, Vespa je 1949. godine pod vodstvom pilota Gina Capanna dostigla brzinu
od 161,145 km/h. Radilo se o Vespi od 125 ccm koja je bila opremljena oklopom i
modificiranim motorom i koja je bila normalne visine.
A 09.02.1951. godine, na
Vespi opremljenoj još učinkovitijim i
sniženim oklopom, s dvocilindarskim agregatom od 124,69 ccm i dva rasplinjača
Dell'Orto, snage 19,5 KS pri 9500 o/min postignuta je brzina od 171,102 km/h. U
mješavinu je još dodano 12% alkohola. Pilot koji je upravljao tom jurilicom
zvaose Dino Mazzoncini. Neki izvori tvrde da je nakon nekih dotjerivanja,
kazaljka brzinomjera istog motocikla pokazala 180 km/h. Impresivni podaci, zar
ne?
Moglo bi se i imalo mnogo toga,
ali priču, nažalost treba privesti kraju.
Ostaje činjenica da je ovih 60
godina postojanja ušla u mnoga srca, u mnoge garaže, osvojila je 1980. godine
2. mjesto na utrci Paris-Dakar, preplivala je La Manche...
U svojoj dugoj povijesti, iako
nije bila uvijek najljepša a ni najelegantnija, jedno joj se mora priznati! A
to je da se najbolje snašla. Jer se uspjela održati visoko na piadastalu
potukavši sve svoje konkurente iz 50.-ih, 60.-ih, pa i 70.-ih godina. Spomenimo
Lambrettu, Zundapp Bellu, Goggo-a, NSU skutere, Ambrosini, Agrati, Parillu...
Nitko od njih već dugo godina ne izlazi sa proizvobnih traka. A pogodite tko je
još uvjek aktualna ljepotica koja se uporno ne da? Pa Vespa , naravno.
Iako se nagađa da će proizvodnja
modela PX, direktne nasljednice V 98, prestati 2007. godine, da legenda i dalje
nastavi živjeti i sa lica mjesta nastavi krojiti svijet, pobrinut će se modeli
LX, GT i GTS. Koje li ironije! Bezvezni euro birokrati sa svojim eco normama,
kada već nisu konkurenti, malu PX žele poslati u povijest! Ali vrlo teško, jer
toliko ih je, uključivši i one prve modele, na cestama da će još dugo ove
vesele cvaje ispuštati prekrasan, mirišljavi plavičasti dim koji i nije toliko
štetan, bar ne za nas Vespoljupce!
I da , umalo sam zaboravio...
Draga naša Bella Macchina sretan
Ti 60. rođendan!
Zaista se dobro držiš za svoje
godine!
Kliknite ovdje da pročitate ovaj članak!
