Napis koji slijedi, objavio sam u zadnjem broju Moto kluba (
. Ispričavam se svima koji su ga tamo već pročitali...
Mnogi posjetitelji supermoto natjecanja na Grobniku, kao i raznih drugih motociklističkih spektakala i susreta diljem Hrvatske, u Bjelovaru, Koprivnici, Novom Marofu ili Zagrebu, sigurno su već zamijetili plavokosog dječačića koji u pauzama između utrka neustrašivo izvodi vratolomne free style akrobacije, sa šarmom, sigurnošću i vještinom kojih se ne bi posramili i mnogo stariji pa i odrasli bikeri. Mali Max Herendić uživa nepodijeljene simpatije publike, a njegovi hrabri nastupi počesto spontano izazovu prave ovacije. Uvijek nasmiješen i vrlo strpljiv u društvu odraslih, koji mu ponekad možda i dosađuju svojim pitanjima ili komentarima, Maxić je u dobi od samo dvije godine prvi puta zajašio mini moto Italjet cross, na kojem su, doduše, just in case, vrlo kratko vrijeme bili postavljeni i pomoćni kotačići. Istovremeno je dobro naučio voziti i bicikl, na kojem se već u dobi od četiri godine spuštao Freudenreichovim stubama prema Tkalči, izazivajući nevjericu promatrača. Na biciklu je često i rado jurio i po motokros stazi Draga u Rakovom Potoku pa je samo bilo pitanje trenutka kada će zajašiti pravu, natjecateljsku pilu.
S jedva navršenih pet godina Max se po prvi puta našao u sedlu svog prvog kross motocikla TM Racing, s motorom od 50 ccm, da bi nedugo nakon toga osvojio i prvi pehar, nastupom na utrci u supermotu, u disciplini free style, koja je početkom listopada 2005. održana na zagrebačkom kartodromu Mićevac. Budući da je time definitivno potvrdio izuzetan talent za sve što ima kotače, roditelji su odlučili da se aktivnije uključi u moto sport. Iako je tek u lipnju ove godine proslavio šesti rođendan, Max se još od početka sezone natječe u motokrosu i supermotokrosu, uzimajući mjeru i po nekoliko godina starijim dječacima. Prvu utrku prvenstva Hrvatske u motokrosu odvozio je u Požegi, krajem ožujka 2006. Uvjeti na stazi bili su katastrofalni, ali je uspješno završio obje vožnje. Uslijedile su utrke u Marofu, Pakracu, Rakovom Potoku, Kozarevcu, Vukojevcu, Pogariću i Zaboku, da bi sezonu završio na izvrsnom četvrtom mjestu. Istovremeno, Maxić se ove sezone okušao i u supermotokrosu te je nakon utrka u Ključu Brdovečkom, Jastrebarskom, Ribniku, Rupama, Samoboru i Rakovom Potoku, u ukupnom poretku u klasi 1, također zauzeo četvrto mjesto. Izvrsni rezultati, u svjetlu činjenice da je uspješno završio sve utrke u kojima je sudjelovao i da njegovo vrijeme tek dolazi. Možda!
Max vozi za motokros klub T.R.P. Marković iz Rakovog Potoka i redovito trenira na motokros stazi Draga te na superkros stazi u Samoboru. Nažalost, učestali treninzi i sudjelovanje na natjecanjima diljem Hrvatske, uz organizaciju, zahtijevaju i nemala financijska sredstva. Jedinu podršku do sada je dobio od renomiranih specijaliziranih tvrtki za prodaju motocikala i motociklistočke opreme Magnetix i Ingkart te od autosalona Jambrišak, koji su podosta pomogli u njegovu opremanju za natecanja. Lavovski dio sve većih troškova za sada još uvijek snose njegovi roditelji Gabrijela i Dubravko pa je Maxovo daljnje ozbiljnije napredovanje u natjecateljsnom motokrosu i supermotokrosu sve više pod znakom pitanja. Ne pronađu li se ubrzo odgovarajući veći sponzori, priča o malom, hrabrom i izuzetno nadarenom dječaku, koji od svega ponajviše uživa u skokovima i vožnji na kros motociklu, mogla bi se uskoro pretvoriti u samo još jednu od žalosnih hrvatskih legendi o u korijenu upropaštenim i zatrtim talentima te prerano okončanim sportskim karijerama. Maxić je još suviše malen da o tome razmišlja. On bi naprosto samo vozio na što češćim treninzima i utrkama i pobjeđivao. Na svima nama je da mu to i omogućimo.
