Ostalo > Foto, video, music...
Neke moje stvari..
kiza-iz-kvarta:
B mogli smo osnovat neki prvi fansy-tjunerski bend skuteraša na području sEX-YU?!
neš na foru Lollobrigide?! pjevat neke limunadice za teenagere,pjevat o forumskim likovima,događajima,prevarama,protezama i sm :hello:
ne znam niš svirat (osim qurcu) stoga je logično da ja budem vocal!
tebi prepuštam smišljanje textova i šta god oš moš svirat....H nam može bit menager/blagajnik :headbang:
fleky911:
speed i ja cemo producirat :icon_biggrin:
http://soundcloud.com/fleky911
:toothy12:
CoK:
--- Citat: luna500rr - 19 Veljača, 2012, 14:30:30 ---
--- Kraj citata ---
1 vam fali samo jos
kiza-iz-kvarta:
fleky kolko znam alan je cajka od čovjeka i cajka od DJ-a :dontknow:
a moj i B-ov moto(R) je CAJKE UMRITE :dontknow:
Čiče from Čok - a šta ja znam dobri su,al styling mi se ne sviđa od ovih mladih rusa...al bili bi neš na njiovu foru,samo sam kontao da svi furamo donji dio sintetičke eurosport trenđe,džemppere,kožne jakne i naravno cipele sa kopčom!
skupljaju se priedlozi za naziv benda,meni je nekako ovaj egzotičan - THE ZDENKIĆI
BoLT3K:
Ko ima volje, neka pročita
Neskromno, mislim da vrijedi
Sudbina
Znam ja ljude i ljudske sudbine. Dosta puta sam se zaticao na mjestima gdje su se sudbine krojile, prekrajale i sjekle. Sudbina je čudan splet prinudnih osjećaja, ružnih lica i ružnijih unutrina. I sve to moraš trpjeti u životu, koliko god se opirao životu. Ustaljenost je majka svih sreća za ograničene ljude. To su obično oni koji pjevaju pjesme o tome kako im je život lijep, jer bolje nisu, niti će upoznati. To su oni koje zadovoljavaju male stvari, jer su velike stvari za njih samo umotvorine filmskih scenarista. Sudbina je ono što je tebe stvorilo lijepog, njega pametnog, nju dugonogu, njega nezamislivog bez invalidskih kolica, mene kao mene. Sudbina je ono što nam uz definisanu vanjštinu daje kontralnu unutrašnjost. Odavno se ne čudim što su lijepe žene obično obično glupe, što su ružni muškarci obično neobično pametniji. Ne čudim se vrtlogu misli koje mi prolaze kroz glavu dok sjedim na prljavim stubama i zamišljam okolna mjesta. . . Ista, samo samnom u njima. Možda sam napuhan unutra kao i vani, ali ipak mislim da sam nešto posebno i da sam kao takav svakome potreban. To nisu mislili svi koji su me ostavili, ali i medvjed medvjedu čini medvjeđu uslugu. Neke sitne stvari su one koje mi dane čine manje vrijednima, suprotno samoj onoj vrijednosti življenja u tom danu. Sitne stvari, koje su nekad bile i sitnije, kao „Pušenje ubija“ ili „Pušenje stvara ovisnost“ . Nekad je to bilo suptilnije i blaže. . . Nekad sam imao para za nešto bolje od jebene Drine. Mrzim kad se gužva u đepu, pa cigare poslije vađenja budu krive; Pravije od moje kičme, ali krive. Čudno je kako samo jedan pad učini čovjeka opreznim, a jedan niz uspjeha pokreče malfunkciju u čovjeku pa čovjek počne zaboravljati sve padove. Sudbina je ono što se tka čovjeku u glavi, pri samoj pomisli na život. Slike i nizovi slika, akrobacije događajima u trenucima koji dolaze. Sudbina je nedodirljiva, pusta, morbidna, neznana, a puna znanja. Sudbina je ono što mi redovno obilježava let ka obližnjoj birtikani. Svjetla nekad žarke, danas izblijedjele boje koja označavaju sletilište do okruglog stola sa kariranim četvrtastim dezenom izderanog stolnjaka. Tu su stolnjaci upili više tajni nego prisutni alkohola. Crveno bijelo karirano g#vn%. Mali universum za čovjeka koji sjedi sam za stolom, a svi sjede sami za stolovima. Čini se da stolova nikad ne fali, a pustih duša je toliko... Zakinuta čašica domaće brlje, krnjave pepeljare, periferijska zidna lampa koja ne može ni samu sebe osvjetliti i barijera. Kao da nije dopušteno gledati u bilo koga drugog. Kao da je promatranje drugih i njihovih muka preljub nad svojim mukama i jadima. Ljudi su prosti. Dovoljno prosti da sjede tu, sami, odbačeni, a da ipak imaju snage dizati čašu na putu do usta. Dovoljno uglađeni i kulturni da tek par puta za jedno veče opsuju život i božje davanje. Može im se čitati sa usana zbog čega su tu. Može se čitati sa žuljeva odakle im pare da budu tu. Pusti ljudi bez snage za pozdrav sa svojom sviješću i razumom. U tom trenutku, ta birtija je sve. Taj stol je kontinent kojim samostalno vladaju, taj konobar je sluga koji toči ambroziju u prazne čaše samookajavanja. Kao da je podbradak svećenik kojem se jadaju, dok pričaju sebi u njedra i traže oprost sami sebi, sami od sebe. Jebeni karirani stolnjaci. Nad njima ljudi amnestiraju sve do izlaska. Nad njima ne postoji dijete kojem ne mogu kupiti knjige, propalo djetinjstvo i uopropašten život, prazan frižider kojem je struja iskopčana, kao radi štednje, žena na koju se poslije posla ne može dići, jer si čitav dan j#bo sebe i svoj život i majku koja ti je uvalila taj život. Nema više. Samo prazan um, krnjava pepeljara sa tragovima ugašenih cigara, do pola popijena brlja i karirani jebeni stolnjak ispod svjetla nečega što bi trebalo jače svjetliti. Ljudi kao da nepomično plešu valcer sa svojom patetikom dok se kupaju u znoju nadolazećih briga i sjećanja. Među njima je bio jedan, malo krući od ostalih, s nepomićnim licem, koji je pjevušio svoju pjesmu jer mu kafanska nije odgovarala. Možda i jednostavno neće da se poistovjećuje. Otrcana smeđa jakna koja ga čini debljim nego što ustvari jeste, pantolone spuštene do pola gaća, gaće do pola guzice, guzica do pola tijela. Izderane patike s neizbrisivim mrljama. Nije komunicirao. Nije pričao, niti je stvarao vizualni kontakt s nekim od saučesnika u preboljevanju... A i kako bi kad je jedino njegova glava podignuta, čak i ona samo s vremena na vrijeme, da odmjeri promjene i prebroji prisutne. Prošlo je već neko duže vrijeme otkad se razveo od voljene. Prošlo je i dugo vremena otkad ju je vidio posljednji put. Ni prije se nisu često viđali, ali u tom trenutku je bilo neočekivano rijetko dodirivanje pogleda. Kraj ljeta, tridesetak i dva stepena vani. On u ofucanim plavo bijelim patikama i košulji nalik ovom stolnjaku, ona u haljini i eventualno donjem vešu, razvezane kose, bez šminke; Onako kako joj je uvijek govorio da najljepše izgleda. Poslušala je preporuke, samo nije znala da je tako jedino njemu bila lijepa. Da je svakako on bio jedini koji je znao cijeniti tu ljepotu. Šteta što je riječi zaljubljenika prihvatila k'o opće viđenje. Imala je dečkiju poslije njega; Ništa posebno, ni približno zaljubljenih kao on, ni približno zahvalnih kao on, a uvijek je govorila da je on najnezahvalniji na svijetu. Da je znala cijeniti, bilo bi lakše za nju. Sudbina je ono što ih je odvojilo... Sudbina je i ono što je Amora poslalo baš njima dvojema. Strijela je strijela, čak i kad je imaginarna; Ljubav je ljubav, čak i kad je daleko. Malo vjere i predanosti bi pomoglo. Svima je pomoglo, pa zašto ne bi i njima. Bili su kao nokat i prst, nožni i ručni... Tako slični, tako različiti, tako daleko. Ipak, na trenutke su bili i bliski. Baš u tom trenutku... On sa lažnom ličnom kupuje u prodavnici, ona s lažnim osmijehom hoda ulicom grada koji je njegov, koji je nekad mogao i trebao biti njen. Taj grad je odisao njenim mirisom, i kad je ona bila hiljadama kilometara daleko. Rijeka se presijavala njenim sjajem za usne, između obala gdje su bili mladi i zaljubljeni, ludi i spremni na sve. Gledao ju je pognute glave, kao noj koji se sakriva od stvarnosti koja mu je ispred očiju, samo što nije mogao zabiti glavu u beton, samo je nabio kapuljaču. Vidjela ga je, malo poslije što ga je osjetila u blizini. Kažu da je ljubav bez razloga, bez povoda, bez smisla, ali njihova je bila drugačija. Suze su pričale priču. Kaptale su i razrijeđivale tu bezvrijednu čašu jeftine rakije. Lice je hologramski pričalo svoju priču, dok je klonuo duhom i klecao glavom. Nije ostalo još mnogo vremena dok ga ne dočeka blekaut glavom od stol. Ništa ih nije moglo rastaviti, čak ni koraci koji su ju vodili daleko od njega i od prodavnice. Nosili su ju šejtani stazom paralelnom s njegovom. Kažu da se paralelni putevi nikada ne sretnu... A ipak, trenutak je odisao upropaštenom ljubavlju i razrušenim snovima. Blickrig osjećaja, koji će prije do glave doći i biti prepoznat. Trenutak je bio kao i njegovo pamćenje; Bistro, jasno, ali neiskreno. Za iskrenost treba dvoje, a ona nije bila ta koja je s njim željela bilo što dijeliti. Ni trenutak ni iskrenost. Znao je to, ali se nadao, kao što se i sad nada. Sada, dok sjedi za stolom s kariranim stolnjakom, krnjavom pepeljarom punom opušaka, krvavom rakijom punom suza, pod svjetlom nalik onom ulične rasvjete, koje je padalo po njoj, a njega uporno isključivalo iz spotlajta i njenog života...
Ta sudbina... Ti jebeni karirani stolnjaci...
Navigacija
[0] Lista Poruka
Idi na punu verziju