Fićo je bio prijevozno sredstvo za koje je u tadašnjoj, jugoslavenskoj, saobraćajnoj knjižici lijepo pisalo da je automobil sa ukupno 5 kotača (4 na osovinama te jedan rezervni). Iako je bio dizajniran za prijevoz četiriju, ne previsokih putnika na kraće relacije, nešto kao danas gradski automobili, njime su putovale cijele familije zajedno sa bakama i djedovima te hranom za tjedan dana po području cijele bivše Juge u posjete svojoj brojnoj rodbini i prijateljima.
Da o obiteljskim vožnjama cijele familije u toplice i na more i ne govorimo. U njega je stala cijela četveročlana familija, uključujući kompletnu prtljagu za sve zajedno sa kupaćim kostimima, njemačkog ovčara kojega nije imao tko doma hraniti, jastucima na napuhavanje zajedno sa nožnom pumpom, plastičnim sandalama za more, šatorom, roštiljem i vrećom drvenog ugljena za isti te se bez posebnih problema odvezla sa fičekom u Biograd na more.
Kupovina Fičeka bila je događaj koji se tretirao isto kao i rođenje djeteta ili smrt bliske rodbine. Najprije se pojavila sva bliža i daljnja rodbina, a sa njima i zavidni susjedi koje je trebalo odmah provozati da vide kako to vozi novi automobil. Nakon pokusne vožnje počelo je razgledavanje svakog kuta vozila i svakog detalja u vozilu. Tu su se započinjale i nezaobilazne debate „stručnjaka“ o ubrzanju, stabilnosti, maksimalnoj brzini i svemu što spada u tu kategoriju razgovora. Dok su se odrasli susjedi i bliža i daljnja rodbina maknuli od automobila, slijedio je još krug ili dva sa nevjerojatnim brojem oduševljene djece koja se okupila da vidi to čudo od malog automobila.
Nakon što se sva bliža i daljnja rodbina te susjedi maknula, počelo je sa slijedećim:
1. Ritualno pranje vozila koje je obično započinjalo sa predpranjem, pa glavno pranje jedino, nije bilo nikakvog centrifugiranja na kraju, nego se automobil jako pažljivo sa mekom krpom posušio.
2. Pažljivo lijepljenje naljepnice YU na pažljivo odabranim zadnjem dijelu vozila.
3. Ukrašavanje unutrašnjosti vozila započinjalo je sa vješanjem zastavica na „retrovizor“ (unutarnje ogledalo) i to najčešće tadašnjih jugoslavenskih nogomentnih klubova, najčešće Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo, Čelik . . . . . . Oni koji nisu voljeli nogomet ni nogometne klubove, vješali su zastavice Brus Lee-a ili minijaturne boksačke rukavice. Oni koji su htjeli unutrašnjost vozila ukrasiti još više, na mjesto zadnje police u automobili (koju fićo nije imao) stavljali su poveći jastuk sa značkama.
4. Za to vrijeme je drugarica, (drugarica = supruga, Jugoslavija je bila inače zemlja drugova i drugarica) vlasnika vozila sašila ceradu za zaštitu automobila od vanjskih utjecaja. Dok je cerada bila gotova je drug (vlasnik), sa kistom i bijelom bojom obavezno napisao broj registarske tablice na prednjem i zadnjem dijelu vozila.
Ali . . . ., svemu što je lijepo jednom dođe kraj. Dok su vlasnici fiće zaključili da se tu više ništa ne da napraviti i da je fićo pravi auto, pojavila se Zastava 1300 (miletricento). Vlasnici tih cestovnih zvijeri postali su noćna mora za vlasnike Fića. Skoro sve Zastave 1300 imale su navlake na sjedalima (za fićo ih jednostavno nitko nije radio), a najpopularnije su bile navlake od umjetnog krzna. Umjesto navlaka od umjetnog krzna, vlasnici fića stavljali su mucaste navlake za volane.
Posebnu zavist vozača fiće izazivala je ogromna polica iza naslona zadnjih siceva koju je imala Zastava 1300, a na nju su stala dva jastuka sa značkama i još je bilo mjesta za malog, plastičnog, smeđeg psa koji je tokom vožnje klimao glavom.
Vozači fiće odgovarali su im velikim naljepnicama, „TURBO“ i „PUŠENJE NIJE DOZVOLJENO“, te ugradnjom ogromnih antena koje su se stavljale na prednje blatobrane i u velikom luku isle prema rubu zadnjeg dijela fiće gdje su kod motornog prostora bile pričvrćene.
Iz Fiće se dalo mnogoi toga napraviti, ali je činjenica da se autosport uvijek započinjao sa fićom. Za zamjenu prirubnice na fići (adekvatno današnjem homokinetičkom zglobu), ni jednom vozaču fiće nije trebalo više od 10 minuta, pogotovo ako je morao to mijenjati na putu prema moru. Najveća brzimna koju je fićo postizao bila je oko 100 km/h, a do te brzine trebalo mu je oko 2 minute (minuta simo-tamo).
Fiću su u doba tadašnje Jugoslavije upotrebljavale sve državne i nedržavne službe. Nekima se kvario skoro svaki dan, a neki su prelazili i do 50.000 km bez ijedne greške. Sve je to zavisilo od pojedine smjene u Crvenoj Zastavi te da li je vozilo rađeno slučajno u ponedjeljak ili petak.
Ina kraju, mnogo je djevojaka izgubilo nevinost na zadnjem sjedištu popularnog fičeka kako god to čudno i nemoguće zvučalo
