Via Istria
Napokon se sve posložilo pa sam odlučio krenuti na jedan kratki obilazak Istre. Tek toliko da vidim je li sve na mjestu i kako je bilo. Upakirao sam skuter i gumu koja ide u donaciju nesretniku koji ima čelostonku. Istra nema ceste s previše gripa pa je vožnja na lošoj gumi pogibeljna.
Put do Rijeke je bio jako naporan. Više sam se morao voziti po lijevoj strani i s upaljenim žmigavcem. Pomislio sam da će crknuti od toliko žmiganja. Do Jaske sam obišao minimalno 30 auta. I to su bila pretjecanja na cesti a još puno prirodnom selekcijom na semaforu. I ništa se nije promijenilo do Rijeke. Ljudi gmižu po cesti. Nekima se malo može opravdati jer pričaju na mobitel, ali što je onim starom u Delnicama trebalo da iskoči ispred mene i gmiže 30 km/h? Bukvalno je tolikom brzinom išao.
Kada sam napokon prošao Rijeku i krenuo prema putu koji sam toliko želio proći morao sam se zaustaviti nešto pojesti. Restoran je još tu, klopa je i dalje odlična ali su cijene postale sezonske. Više su mi se sviđale one cijene izvan sezone. No, što je tu je.
Malo dalje od tog restorana, kod Hyundai servisa se skreče za jednu divnu cestu. Ima nekih 30-tak km ili više. Nije toliko loša koliko bi se moglo vidjeti iz videa. I nije toliko spora nego imam onu gumu otraga pa je valjalo biti malo oprezan. Cesta vodi do sela po imenu Jelovice. Malo dalje (6 km) je granica sa Slovenijom. Samo selo je nekada bilo puno života, no to se promijenilo. Mladi su uglavnom u Sloveniji i Italiji a starci pomrli. Jedina konstanta je konoba Lovac. Tu dolaze lovci u prolazu. A ima ih podosta. U konobi možete kušati izvrstan roštilj na domaćem drvenom ugljenu. Taj isti se može naručiti. Inače ga koriste mnogi poznati restorani u Poreču. Ugljen se radi po starom receptu sa kupolama zemlje. Ameri su od toga napravili cijelu famu, a mi to imamo u blizini i može se naručiti dostavom. Osoblje konobe je neki moj daljnji rod. I moja baka je radila ugljen upravo na taj način.
Selo prije Jelovica se zove Vodice. U njemu je križanje koje vodi za Buzet. O toj cesti govori sljedeći video. Cesta je malo više ubijena i uska na početku. No užitka ne ponestaje. Malo sam bio umoran od vožnje pa sam išao polako i sigurno. Jednostavno mi kičma nije dala bolje. I prije polaska od doma stanje kičme je bilo loše.
Iz Buzeta sam krenuo prema Novigradu. Postoji nova cesta. Ravna i brza. I tu sam sustigao nekog Slovenca. Piči lik oko 120 km/h, a ja za njim. I u nekom trenutku samo što sidro nije bacio. Na 70 km/h. I još mi se maknuo. Već mi se to puno puta dogodilo. Bijelo vozilo, bijela kaciga. Garantirano misle da sam policajac.
Na ulasku u Novigrad stoje oni pravi policajci. I imaju neku glupu spravicu koju upere u nadolazeća vozila. Sunce im njihovo.
U grad nisam ulazio. Nisam tamo imao što raditi. Stoga sam se zaputio prema Taru i dalje prema Poreču. Pred samim Porečom ima kružni tok koji vodi u grad i jedan odvojak koji vodi prema selu Bašarinka. Nekih 500 m ravne ceste dovodi nas direktno pred jednu kuću u kojoj se prodaje domaće vino i rakija. Neću reči da je vilo vrhunsko jer to nije, ali je domaće, radi se od grožđa i cijena je pristojna. Nijemci i talijani na odmoru se utapaju u tome. Sama roba se prije kupovine može probati, a cijena je još bolja ako imate ambalažu. Uz cestu su i vinogradi pa se vidi odakle samo vino dolazi.
Kada sam sve obilaske obavio, vrijeme je bilo da se smjestim. I to u kampu Puntica u Funtani. Nekih 5 km od Poreča prema Vrsaru. Nije to dobar kamp ali je meni drag jer sam tamo jako često. Mislim da sam ovom prilikom prvi puta bio legalno smješten unutra.
Zaboravio sam obaviti bankarske poslove pa je bilo potrebno do Pule. Kako ja ne plaćam X i Y, krenuo sam starom cestom preko Limskog kanala i Rovinja. Limski kanal je dobar za pogledati ovako sa vidikovca ili iz broda kada se dolazi s morske strane. Dole su 2 restorana, par brodova i bara. Ništa posebno ako ne volite ove morske organizme.
Do Pule nenormalo puno bikera. U Puli još više. Tek tada su mi rekli da se baš održava ona bikerska veselica. Jedva sam Beva uspio uslikati ispred arene a da nema iza njega još 100 motora.
Vratio sam se nazad u Poreč pa onda u nove radne pobjede. Valjalo je obaviti neke socijalne kontakte.
Višnjan je mnogima poznat po zvjezdarnici. To je prva i jedina pomisao. Meni je to selo puno više od zvjezdarnice. No, valja je spomenuti. Nova se nalazi izvan mjesta i u selu Tićan. Nekih 3 km od Višnjana. Prilično loše označeno ali se viti oznaka za Tićan. Kada se dolazi sa strane Motovuna onda je od jednog velikog križanja možda 500 m.
U Višnjanu se nalazi i stara zvjezdarnica odakle je sve krenulo. Tada je Korado bio predmet sprdnje starijih mještana ali se svi danas njime ponose. Tko bi sada znao za to mjesto da nije zvjezdarnice u koju svake godine klinci hodočaste? I to s nevjerojatnom upornosti. Moj prijatelj je dao svom klincu izbor. More s prijateljima ili Višnjanski kamp. Niti trenutka nije razmišljao. Otišao je u Višnjan. Mogu ga razumjeti jer sam ja na neki način bio povezan s onom starom zvjezdarnicom i jedan sam od rijetkih koji je imao prilike gledati golim okom kroz poznati teleskop. Jako sam sretan zbog toga iako nisam 2 sata nakon gledanja u polumjesec ništa vidio na desno oko. Poseban doživljaj.
Višnjan ima i svoj trg. Kao i svako istarsko mjesto to je ono gdje je turanj od crikve. Na najvišem položaju. Tamo je šterna s koje puca prekrasan pogled. Do tog trga vodi stari rimski put na koji je najbolje ići pješice i po suhom jer je strašno klizavo.
U selu je još i konoba Borgonja. Izvana vrlo neugledna lokalna birtija. To i je bila dok se nije našao pravi vlasnik koji je uredio terasu odpozadi. Sada je to vrlo dobra pizzerija i još ponešto. Postoji i 2 zjoga. To su tereni za boćanje. Uz nešto sreće se može pogledati kako netko igra tu zanimljivu igru uz puno buke. Temperamentni istrijani će se obavezno posvađati oko tijeka igre i vikati. To su sigurno najbolji prijatelji koji će poslije na šanku još satima zalijevati tu svađu.
