Dolazim u Udine bez nekih većih problema. Ajmo prema Austriji kad sam već odi doša, el tako? Muvam se po Austriji i uviđam kako je jebeno uređena i lipa. Predivna država. Pred noć se dovlačim do Lienza i nalivam gorivo i kupujem 2T ulje. Čovjek vidi moji regu i poćme pričati na našem. Uglavnom, 91. pobjegao iz Slavnoskog Broda, sad ima svoju pumpu, vozi BMW 530d, napao me da moram naći smještaj, da nemogu voziti po mraku itd. Pa me vozia vamo - namo. Nikako ništa naći, na kraju se ja lipo zahvalim i otpičim sam u mrak Smile Našao Zimmer frei kod stare babe koja nezna riči engleskog a ja njemački pričam isto kao što moj Boško laje. Znači - nix. Aj, na mote, ruke , noge, dogovorim se za 15 eura bez doručka, gremo dalje.
Pokušavam preči za DEU, al nebi dragi Bog. Sve ceste zatvorene ( ovo sa cestama mi je stvaralo ogroman problem doslovno sve do kuće...). Kaže mi čovjek da moram preko Italije za Njemačku,da je odi put zatvoren. A ništa, pun gas, 35 km/h i idemo dalje. Što sad, oš plakat Ante? Neš ! E onda piči. Preko predivnih Alpi ulazim u Zapadnu Njemačku. Lipa, lipa. Uređena, nema policijota ( a što će ti, svi poštivaju zakon...) SVI, ali baš SVI voze 30 km/h kroz naselja, NITKO ali baš NITKO me nije pretekao ako nije bio sasvim siguran da može da me prođe. Uživam u krajoliku, kuluri vožnje, moš' spavat i vozit'. Eto, toliko je opasno. Nalazim smještaj u kampu i pičim leći. Ujutro se i dalje vozam po predivnoj Švabiji i opet nalazim smještaj u kampu.