OVAJ TEKST GOVORI SVE
Sram me je šta san Hajdukovac
Ljudi moji, bija san jučer na Poljudu i ima san najbolju namjeru uživat u pobjedi Hajduka, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Pogotov nakon današnjih izjava braće Mamić i svih ostalih iz ZG medija. Neman srca veselit se pobjedi kad znan da je namištena. Kad znan da je sudac bija na našoj strani. Ma koji sudac? I Sanader i HDZ i Obama i ekonomska kriza i Slovenija... Svi su bili u biloj boji. I zato tražin od Štimca i šta ti ga ja znan koga još, da se poništi utakmica i registrira 3:0 za Dinamo. Ako već to ne može onda barem odigra ponovo, ali ovaj put u drugačijim, regularnijim uvjetima.
Prvo bi tribalo smanjit kapacitet na negdi 2500 gledatelja jer to je prosjek publike na domaćim utakmicama našeg najvećeg i najstarijeg kluba. Razlog je jednostavan. Taj naš "ponosni" klub za kojeg navijaju "pravi" Hrvati i Katolici nije navika igrat na punijim stadionima i ne bi bilo regularno da se nakrca deset-petnajst puta više navijača i to protivničkih. Šta se tiče sudaca i tu triba nešto prominit i bilo bi najbolje zaletit se na drugi svit i pitat Franju koga bi nan priporučija. Nakon šta bi postavili pravog suca odma bi u prvu minutu tribalo isključit Pandžu i Andrića jer to su sikire zbog kojih je naša liga spala na niske grane. S druge strane tribalo bi zaštitit velike tehničare ka šta su Slepička i Morales. Njih dva su pravi primjer domaćih igrača koji pune naše stadione i pored kojih igrači iz naših omladinskih škola lakše dobivaju šansu.
Također zabranija bi Gabriću, Striniću i ostaloj dici (tog smišnog kluba bez tradicije) da igraju balun, jer ko je to vidija da se igra sa srcem. To je sramota! Moderan nogometaš igra radi love i boli ga neka stvar za sve ostalo. Ako nema love neće igrat. Idealan primjer je "njegov brat" Robert Kovač koji je i pokrenija najlipšu akciju na utakmici iz koje je pa gol. Šteta je jedino šta se bidan Robi malo izgubija u onoj neregularnoj atmosferi pa je sjevernu branku zaminija za onu južnu. Vjerojatno godine čine svoje (senilnost), ali ja bi mu isto produžija ugovor baren 10 godina.
Sljedeća stvar koju bi prominija u ponovljenoj utakmici bila bi branka. I to Hajdukova. Malo bi je proširija. Otprilike od jedne pa do druge korner zastavice. Pišljivih četrdesetak metara.
I tako, kad bi sve te male promjene učinija, dozvolija bi da se utakmica odigra. Samo opet mi se čini da ne bi puno pomoga gostima, jer kad se sitin cile utakmice pari mi se da in je najbolja prilika bila kad je Mandžukić sa ruba šesnaesterca pogodija istočnu tribinu. Bija je to strašan šut. Prava paralela i već san čuja kako se Federer raspituje za tog malca.
I sad kad sve zbrojin i oduzmen Dinamo opet ne bi nikako moga dat gol. Jedino možda kad bi zamolija suca da dozvoli jednon igraču gostiju da postigne gol rukon. Priporučija bi Calella jer on odlično barata rukama. No to ipak ne bi bilo u redu jer u interesu svih nas je da se igra pošten nogomet...
Sve ovo san navea u mailu koji san posla udruzi prvoligaša i nisan dobija nikakav odgovor i sve me je straj da od ponovnog odigravanja neće bit ništa. I ja sad ne znan šta ću. Jedino se mogu pridružit braći Mamić u pljucanju.
Evo npr. Torcida i atmosfera. Katastrofa! Nikad gore navijanje. Koreografija je bila bezvezna a navijanje prežalosno i puno mržnje. Torca se tribala ugledat na miroljubive Boyse koji su prije par godina napravili originalan transparent na kojen je bila svinja u Hajdukovon dresu. Zaista tolerantno i anti-rasistički. Šta se tiče već navedenih BBB-a mogu reč da me odavno nisu tako oduševili. Takvu grupicu fanatika u životu nisan vidija. Svih 90. minuti bučno su navijali i pritom nisu nikoga vriđali. Istina je da je bija mali incident ali samo zato šta pošteni Dinamovci nisu mogli trpit pljačku na terenu. Istina je također da se incident dogodija puno prije sramotnog penala, ali to govori kako se zapravo radi o iznimno pametnin ljudima jer oni su znali kakva će to pljačka bit. I zato ih potpuno razumin i opravdavan paljenje stolica i bacanje baklje na zapadnu tribinu di je bija uglavnon stariji svit. Uostalom pitajte građane Praga i Udina. Oni ih razume isto ka i ja.
I za kraj predložija bi da skupimo lovu i podignemo spomenik braći Mamić, jer to su legende kakve se rađaju jedan put u dvista godina. Čak bi ih zamolija da i oni sudjeluju u projektu i predlože oblik. Jedino na dvi stvari ne bi mogli utjecat. Na lokaciju i na tekst koji bi pisa na spomeniku. Lokacija bi morala bit u jednoj mentalnoj ustanovi a pisalo bi: "Ovo su jedini pacijenti koji ovdje još nisu boravili".
